Pročitajte ovaj blog na engleskom

Nikola Popović

ČAŠA PUNA SVETA

Ostrvo Monteizola, Italija, leto 2023.

– Kao narandže – pišu brešanske novine. Kao orahove ljuske – bergamske. Svako danas, na putu koji od Breše vodi do jezera Izeo, govori o jučerašnjem grȁdu. Planinarka od šesnaest godina stradala od drveta koje je oborila oluja. Na magistrali kod Varezea stradalo dvoje, udarivši vozilom u kamion. I o tome pišu lombardske novine.

O oluji noćašnjoj i novoj što je najavljuju, govori se na odmorištima duž auto-puta od Venecije ka Milanu i dalje ka jezerima Komo, Lago, Izeo. Nisu pumpe i moteli karavanseraji, konačišta duž orijentalnih džada, ali i ovde, na asfaltu autostrade, događaj i srećan i nemio prati priča. Ledene kuglice u govoru rastu a tragedija sa magistrale dobija zaplete, melodramske i detektivske. A letnja mećava nastavlja svoje, bije po klasju, usevima i vinogradima. Na automobilima ostaje rošav krov.

– Valja preko kola, uoči oluje, prebaciti čaršav i ćebe, pokriti kako čeljade pokriješ da ne nazebe – govori kapetan trajekta koji vozi ka ostrvu usred jezera – mada, sumnjivo bi bilo ženi, otkud ti prekrivači u prtljažniku. – Smeši se, pali cigaretu drugu zataknuo za epoletu. Iz profila on je sav kapetan, prekomorski širok, a po anfasu više skeledžija, slatkovodni šeret sa Monteizole, ostrva usred jezera Izeo. U novinama slike: potopljena kuća, oboreno drvo, magistrala, ledene kugle krupne kao voćka.

 

Pustolovni vijađ

Putovanje prate uspomene i lektira, bagaž književni i iskustveni koji putnik nosi. Dopirući na dokove jezera Izeo, došlo mi je u sećanje „Gvožđe i med” Etorea Mazine, roman koji sam preveo posle našeg prvog susreta. Pisac u prvom licu pripoveda o Veneciji u doba kuge i plutajućih lazareta a dolazak mladića iz brešanskog kraja u grad u laguni prelio se u neizvesnost puta i rizik: „Doneo sam iz Brena di Valkamonika velik tovar drva i još jedan tovar gvožđurije, prošavši pustolovno tromesečno putovanje, kroz opasnosti svake vrste – od razbojnika, staza sklonih odronu do malaričnih močvara.”

U pričama, gradovi su pomalo iz jave a više iz sna. Istorijski događaji i Venecija u Mazininoj pripovesti mreškaju se kao gondola, likovi i događaji lejujaju kroz memlu lagune. Ljubavnu priču, utkanu u roman, pisac počinje portretom: „Plašt crne kose, glatke, u raznobojnim prelivima, padao je preko njenih nežnih ramena. U trenu, kad nam se pogledi sretoše, ona se žurno povuče, pošto je znak pozdrava i osmeh uputila mom pratiocu.”

Sve je u priči tren. Sad, u brešanskom kraju, Mazininom rodnom, kao da opet čujem velikog putnika dok mi govori o zanatu pisca, kako se sve iz života bogatog i punog slilo u prozu, u fikciju: „Svaka je priča autobiografska.” Kaže, pa otpije malo barbere, vina ljubičaste boje, seti se prvo dalekih putovanja, ali već plete zavičajnu lombarsku kudelju: dolina Valkanomika, koju zbog praistorijskih natpisa na stenju zovu „Dolina znamenja”, endemsko bilje, dijalekat zvučan i sočan kao to bilje, crpe snagu iz zemlje.

Bila je u knjizi Venecija, bili su plutajući lazareti i kužni zeman, vreme mrtvonoša, jurodivih fratara i gorljivih proroka, bolest kosila sela i gradove, mrsila ljubavne priče i kovitlala sudbine. Na kraju romana opet putovanje – povratak u Brešu preko planinskih klanaca i snežnih staza, najposle proplamsaji svetla nad jezerom Izeo. Kristali vode i neba. Tako Mazina, u knjizi, kazuje o jezeru Izeo, o treptajima plamičaka beline na vodi. Na severu je, ali voda je mekša i toplija od drugih jezerskih.

 

Tera ferma

– Sad je sve tiho – veli kapetan dok pristajemo uz molo – ali će izjutra, s prvim zrakom, celo jezero i ostrvo Monteizola živnuti. On je, dok govori, po svemu domaćin ostrva, svu bi lepezu ostrvsku i jezersku raspleo, pa ređa u istoj rečenici vazduh koji nosi dah Alpa i Mediterana, vodu koja je blagotvorna za kožu, maslinovo ulje kojeg je malo kao i svega što je na ostvru malo, ružičastu pastrmku, šarana i smuđa, i jezersku sardinu koja je slasnija od morske.

Dok vežu užad i spuštaju kotvu, rekao bi još koju kapetan, ali brodica već pristaje. Gledajući sa velike vode, mornari kažu za obalu: tera ferma, čvrsto tlo. A kapetan za svoje ostrvo usred jezera veli: – Sve što treba tu je, ovde je kopno. – Vide se svetle fasade i crkveni zvonik u brdu, u šumi čempresa. Posle talasa, telo još čuva osećaj plovidbe.

Tiho je na ostrvu, sprema se oluja. Prve, krupne kaplje padaju već na molo, na stolove bara kraj biletarnice, na lančiće i ogrlice koje prodaju devojčice. Skupljaju ih žurno, zovu ih majke sa balkona, iz kuća uz samu obalu. Nebom promiče galeblja eskadrila, razvile ptice na nebu romboid. Jedna devojčica stala, pita majku: – Kuda idu? – Vezeni stolnjak gde su bile školjke poneo je vetar, kovitla se kao mali beli zmaj.

 

Jutro posle kiše

Noćas je pljuštao grad nad Monteizolom i jezerom Izeo. Ljuljala je ukotvljene barke uzburkana voda. Ko je stigao, pokrio je plastenik. Nekoliko taksija na ostrvu stigli su smestiti pod strehu. Sa vespi naslonjenih uz zid cede se poslednje kapi. Na prvo sunce iznose rašlje sa usoljenom ribom, sklonjene tokom noći.

– Žao mi maslinjaka – kroz dim cigare kaže naš kapetan. Srećem ga u baru kraj mola. Gleda u jezero koje se još smiruje, jutro je bistro i mlako. Uz obalu plove patke i labudovi. – Gle kako stresaju krila, još su natopljena, otežala od kiše. – Onda spušta pogled na novinske izveštaje o ledenim kuglama koje su padale kao granate.

Priče o nevremenu zauzele su nakratko mesto vestima o granatama čiji se geleri raspršuju u ratu koji traje istočno, daleko od Izea i Monteizole. No i ovde na ostrvu, da nije nevremena, govorilo bi se o politici i podelama, o ratnom plamenu, koji bi se da još bukne, širio kao požar u klasju.

 

Kakva će biti godina?

Kao i Mazinin roman, došlo je sećanje o putovanje na italijansko ostrvo, na jugu. Bilo je veče uoči operske predstave u Palermu. Fabula složena kao mozaik a ta Verdijeva o gusaru Bokanegri koji je postao đenovljanski dužd je epski duga, puna istorije i tragike.

– Hoće li biti ljubavnih intriga? – pitala je stara gospođa muža dok joj je on iz pozorišne afiše čitao sinopsis. U trodelnom odelu boje pistaća, sa drvenim štapom i mesinganom labuđom glavom na dršci, kroz debele naočare što vise na vrpci, čitao je tiho a razgovetno.

Ona, u kostimu kockastom i čustom, sa brošom od jantara na reveru, cvetnim i onovremenim šalom kakav se čuva u devojačkoj spremi, slušala je, mada više ritam govora nego fabulu samu. Onda ponovo: – Hoće li biti ljubavnih intriga? – On na to: – Biće, amore mio, biće.

Igrala se ta predstava pre godinu dana, neposredno pred rat koji je počeo tamo, istočno od Mediterana. Posle opere, eterični likeri i moćni espreso otvarali su zenice u sicilijanskoj noći a reč padala na predstavu, tek odigranu, opersku, i onu veću što tek beše počela na svetskoj pozornici. – Hoće li talasi dopreti do Sicilije? – pitali su se Palermitani.

– Hoće li biti još oluje, ili je ova, noćašnja, označila nevremenu kraj? Kakve će biti masline, kakva će za vino biti godina? – pitaju se ljudi sa Monteizole.

 

Srž ostrva i govor

Pravo kaže kapetan. Jezerska je sardina slasna, slasnija čak od morske, u njoj je srž ostrva, suše je usoljenu na maslinovim rašljama, prodire u riblje tkivo vazduh Alpa i Mediterana. Mazina bi kazao: – Uz jelo, naspi vino iz istog kraja. – Uz ribu, ljudi sa ostrva piju frančakortu, vino brešanske oblasti, natapaju njime zalogaje i svoj lombardski govor koji kao loza crpi arome iz tla, začinjen još rečima lokalnim, ostrvskim.

Na putovanju se biće razdiše, promišlja doživljeno i pročitano. Hronika, nevreme i olujne noći postaće priče. Budu sušne i kišne godine, bistra jutra i olujne noći. Budu mirne i ratne godine, kad udari ćesar na ćesara, a čovek svuda isti hteo bi da preko vode preplovi na drugu obalu, prebaci prekrivač preko maslinjaka dok traje kiša. I samo se pita hoće li godina biti rodna.

Pokraj puta svuda su miljokazi, čuda našeg sveta. Eno, na stenju u Valkamonici pećinski čovek ostavio tragove: ratnici sa štitom i kopljem, jeleni, konji. Ptice lete u eskadrili, u sebi znanoj formaciji, traže konak na drugoj strani. Imaju reke i mora, jezera i ostrva, dobra za ljude. Južno je Sicilija, najveće ostrvo na Mediteranu, na severu je malo, Monteizola, usred jezera Izeo. Priča je kopno i molo, taži i krepi kao vino, čaša puna sveta.

Fotografije: Nikola Popović

O autoru

Nikola Popović (Sarajevo, 1979), italijanista po struci, bavi se istraživanjem savremene italijanske proze. Predaje italijanski jezik na Odseku za muzičku umetnost Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu. Objavio je prevode knjiga Etorea Mazine, Simone Vinči, Valerije Parele i brojne prevode italijanskih pisaca u književnim časopisima. Autor je kritičkih osvrta iz oblasti filma, pozorišta i književnosti, putopisa i reportaža iz Togoa, Gane, DR Kongo i drugih zemalja. Objavio je sledeće knjige: Priče iz Libana (Centar za kulturu „Gradac“, Raška, 2016), koja je dobila nagradu Akademije „Ivo Andrić“ za putopisnu knjigu i povezivanje kultura, te Skice za plovidbu (Agnosta, Beograd, 2019; Imprimatur, Banjaluka, 2020), koja je dobila nagradu „Ljubomir P. Nenadović“ za najbolji putopis na srpskom jeziku, te San Kosmosa Skaruha (Planjax, Tešanj 2022), zahvaljujući nagradi Fondacije za izdavaštvo Sarajevo. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Bosanska vila u Sarajevu. Prevođen je na engleski, mađarski, makedonski i portugalski jezik.