Pročitajte ovaj blog na engleskom
Plovidba Dravom kroz vrijeme…
Živjeti uz džunglu rijeke Drave iznimno je uzbudljivo, osobito kada se potpuno prepustiš njezinu toku i promjenama – jer iz godine u godinu uspije te iznenaditi. U njezinim dubinama skrivene su brojne priče i blaga koja izranjaju kad se vodostaj stabilizira ili opadne, potičući maštu. Upravo to radi nasukana kompa (ponton, splav) nekadašnjeg mlina kod Donje Dubrave.
Uz rijeku ne samo da buja život najrazličitijih vrsta (o čemu će kasnije biti više riječi), nego je upravo u ovom području zabilježena neprekidna izmjena izgradnje, utvrđivanja, širenja, razaranja i paljenja, a zatim ponovne izgradnje i opetovnog rušenja – ne samo mostova, već i znatno većih i značajnijih obrambenih i gospodarskih struktura. Naime, prema arheološkim nalazima (na području Varaždina, Vularije, Orehovice, Preloga, Goričana, Donjeg Vidovca, Svete Marije i Legrada), ovuda je prolazila antička rimska cesta koja je slijedila tok rijeke i povezivala Poetovio (današnji Ptuj) i Mursu (današnji Osijek). Zatim je na ovom prostoru obitelj Zrinski u 16. i 17. stoljeću imala ključnu ulogu u obrani Europe od moćne Osmanske vojske. U novijoj povijesti, bogata i raznolika povijest plovidbe i premošćivanja Drave u ovom dijelu Europe zauzdana je posljednjim hidroelektranama.
Iako se u Hrvatskoj nalaze samo tri hidroelektrane na Dravi – ujedno i jedine tri hidroelektrane u sjevernoj Hrvatskoj: HE Varaždin iz 1975. godine, HE Čakovec iz 1982. i HE Donja Dubrava iz 1989. – ovu se rijeku zapravo opasalo s najvećim brojem instaliranih hidroelektrana ako im se pribroje 11 elektrana u Austriji te 8 u Sloveniji.
Kako umjesto Drave i njene prirodne erozije, vrijeme ne bi erodiralo brojne priče rijeke Drave u zaborav, vrijedno je doživjeti prikupljene fotografije, zemljovide i priče dostupne putem ključne riječi „Filigran Drave“ OVDJE, a ovaj tekst može poslužiti kao prateći vodič.
Iako bi današnje karte na prvi pogled mogle sugerirati da Drava sve povezuje jednim jedinstvenim tokom, prikupljene fotografije i priče nisu „ispirane“ samo u njezinu sadašnjem glavnom, jedinom koritu. One se pronalaze duž brojnih nekadašnjih rukavaca, čiji su tragovi i danas vidljivi na satelitskim snimkama, u reljefu terena, te su precizno zabilježeni na starijim zemljovidima. Ti tragovi sežu još dalje, povezujući lokalno stanovništvo u jedinstvenu životnu priču uz rijeku – priču koja je oblikovala svakodnevicu ljudi, njihove običaje i identitet u ovom kraju.
Naše putovanje započinje na zapadnom dijelu, gdje rijeka Drava ulazi u Hrvatsku, i prepuštamo se njezinu toku otprilike 80 kilometara prema istoku – do ulaza u Podravinu i nekadašnje hrvatske vinograde na Legradskoj gori.
Kao prve pokazatelje pogodnosti i starosti života uz rijeku Dravu možemo smatrati blizinu nalazišta vrste Homo sapiens neanderthalensis u špilji Vindija, smještenoj na blagom uzvišenju od 275 metara nadmorske visine i samo 12 kilometara južno od rijeke. Također, nedaleko od našeg početnog mjesta u Borlu, u Sloveniji, bajkoviti srednjovjekovni dvorac smješten na visokoj stijeni kao da oprezno nadzire plovidbu rijekom. Sljedeća očuvana povijesno-kulturna struktura koja se nalazi neposredno na obali Drave je Tvrđa u Osijeku. S obzirom na snagu same rijeke, to je zapravo i dobro, jer ova rijeka može ne samo poplaviti naselja, već i premjestiti čitava sela iz jedne županije u drugu – kao što se dogodilo s Legradom 1710. godine, kada je nabujala i presjekla prečac do svog sljedećeg meandra.
Najstarije plovilo pronađeno u Dravi danas se čuva u Muzeju u Koprivnici. Radi se o monoksilu, masivnom čamcu izdubljenom iz jednog jedinog debla, starom najmanje 150 godina, dugom 12 metara i širokom 1,5 metara. No, plovilo koje je ostavilo najveći trag na području kojim upravo „plovimo“ bilo je dio organizirane riječne plovidbe u 19. i 20. stoljeću, vezane uz proizvodnju i transport drvne građe. Plovidba je obuhvaćala dionicu dugu oko 170 kilometara, od Dravograda i Maribora s pristajanjem na lenti (pristaništu) u Donjoj Dubravi. Nakon obrade u pilani Ujlaki – Hirschler i sinovi, put se nastavljao još 220 kilometara, sve do Smedereva u Srbiji. Zanimljivo je da je drvena građa koja se prodavala istodobno bila i sredstvo plovidbe. S izrađenim splavom imenom “fljojs” veličine do 6×25 metara i masom preko 100 tona, plovili su samo najspretniji i najhrabriji. Kormanoš (kormilar), koji je poznavao svaki dravski vir, nadzirao je i usmjeravao rad nadfarera (vodećeg splavara) i ostatka posade. Tijekom vremena, fizičke prepreke poput brana i umjetne regulacije rijeke, zajedno s priključivanjem Hrvatske na europsku željezničku mrežu (1860: Budimpešta – Nagykanizsa – Kotoriba – Čakovec – Pragersko), kao dio gospodarskog napretka u prvoj polovici 20. stoljeća, potpuno su prekinuli tradiciju splavarenja kao oblik transporta. Posljednje demonstracijske vožnje takvih splavova organizirali su mještani Donje Dubrave 2013. godine na ruti Donja Dubrava – Legrad, te 1968. godine u sklopu velike regate, tzv. rancarije “Karavana prijateljstva”, od Maribora do Barcsa.
Uz te jedinstvene splavove, plovila koja su prethodila mostovima i bila ključna za kretanje lokalnog stanovništva preko Drave bile su skele. Te skele bile su postavljene na stalnim lokacijama, a mogle su istodobno prevoziti do četiri zaprežna kola s konjima s jedne obale na drugu. U razdobljima pojačanog prometa, poput poljoprivrednih radova i žetve u susjednoj Podravini, zbog sporije brzine prijelaza dolazilo je do redova čekanja tijekom kojih su se ljudi međusobno družili. Skele su plovile čak i noću, a promet je obustavljan jedino zimi zbog leda ili niskog vodostaja.
Drugi oblik prijevoza na Dravi pružala je tvrtka Donau Dampfschiff Gesellschaft, koja je u 19. stoljeću održavala putničke linije povezane s ovim područjem od Legrada do Osijeka. Parobrodi su simbolizirali novo doba mobilnosti i trgovine uz rijeku, unoseći duh industrijskog napretka u prirodni pejzaž Drave. Zbog čega je prvi posjet parobroda u Donju Dubravu 1885. uglazbljen u pjesmu, ovdje u izvedbi čuvenog Lado ansambla: https://www.youtube.com/watch?v=lsWbZ08cO6o.
Danas se plovidba rijekom Dravom uglavnom odvija gumenim čamcima u turističke svrhe na preostalim prirodnim dionicama rijeke, i rijetkim tradicionalnim drvenim čamcima – čonima kojima upravljaju dravski „vukovi“ u svrhu skupljanja naplavljenog drva za ogrjev ili za ribolov. Uz obale rijeke ljudi su nekoć također skupljali drvo i vrbino pruće. U prošlosti su ribarstvo i plovidba bili neizostavni dio svakodnevnog života i rada. Plovilo se po šibu, drva i u polje, a ribu se lovilo ne samo udicom i mrežom, već ostima, pa čak košarama i golim rukama. Danas, uz modernu opskrbu hranom i prometnu povezanost, ribarstvo i plovidba na Dravi prešli su u sferu rekreacije – doživljaja kojemu rijetki mogu odoljeti.
Skele su do 20.st. većinom plovile na lokacijama gdje su se kasnije gradili i mostovi – Varaždin, Prelog, Donja Dubrava i Legrad. U Međimurju je prvi most preko Drave izgrađen kod Varaždina za vrijeme vladavine carice Marije Terezije. Bio je to pontonski most koji se rastavljao i ponovno sastavljao prilikom prolaska fljojseva ili zaleđivanja rijeke tijekom zime. U to doba se plovidba rijekom zbog leda uglavnom odvijala u razdoblju od travnja do listopada. Potom je, po nalogu cara Josipa II., izgrađen trajni drveni most, čijem je otvaranju 1786. godine car osobno prisustvovao.
Sljedeći drveni most izgrađen je 1953. godine u Donjoj Dubravi, zahvaljujući znanju i radu lokalnog stanovništva, pod nadzorom majstora A. Stančina iz Preloga. Kasnije su, 1977. i 1982., sagrađeni i otvoreni sadašnji betonski mostovi u Donjoj Dubravi i kod Otoka. Drvena plovila i infrastruktura često su zahtijevali popravke ili dodatnu zaštitu zbog bujica i ledenih santi, o čemu svjedoče i fotografije mosta u Donjoj Dubravi iz 1964. godine. Od početna tri prijelaza, koji su često mijenjali oblik i funkciju, danas imamo šest stalnih cestovnih i željezničkih prijelaza preko Drave, zahvaljujući kasnijoj izgradnji armiranobetonskih i čeličnih mostova. Uz brojne fotografije tek su ponegdje vidljivi fizički ostaci nekadašnjih mostova kao što je to u Donjoj Dubravi tik uz današnji cestovni most.
Još jedna nezaobilazna građevina na rijeci koja nosi i šaljivu narodnu pjesmu, a kojoj su također prijetile bujice bili su mlinovi. Prema gruboj procjeni, nekad je na 60 kilometara toka Drave kroz Međimurje radilo oko 50 mlinova. Ti mlinovi nisu bili fiksni – njihova se lokacija mijenjala ovisno o toku vode i poplavama. Zanimljivo je da su postojali i na potocima (Trnava, Dravica, Koprivnica) koji su imali dovoljno jak protok. Danas je oko 40 kilometara toka rijeke zauzeto branama i akumulacijama, dok je protok u bivšem prirodnom koritu s mogućih 400 m³/s smanjen na tzv. biološki minimum od samo 8 m³/s, i niti jedan mlin više ne okreće kotač i mlinske kamene – čak ni simbolično – na preostaloj dionici od 12 kilometara prirodnog toka.
U Međimurju, jedini mlin koji se radi i to u prezentacijske svrhe nalazi se na najsjevernijoj točki Hrvatske na rijeci Muri, koja je ujedno sjeverna prirodna granica Međimurja kao i same Hrvatske.
Međimurje, kao kraj između dviju rijeka – Mure i Drave – u suvremenom se jeziku naziva otok, a tu su karakteristiku nosili i njegovi povijesni nazivi: Insula inter Muram et Dravam, Insulae Muro-Dravanae, Isola Della Mura e Zeriniana.
Na ovom „otoku“, u posljednjem dijelu našeg putovanja od Svete Marije do Legrada, rijeka napokon ulazi u svoj netaknuti prirodni tok prema Osijeku, nakon posljednje hidroelektrane. Tu nalazimo one koji su donedavno obavljali možda i najuzbudljivije zanimanje uz ovu rijeku. Čak i ako nije bilo najuzbudljivije, usamljenost, težina, preciznost i upitna isplativost tog posla činili su ga gotovo sizifovskim, ali s tihom, postojanom svrhom – potragom za zlatom.
Iz ovih su sela, osobito iz Donjeg Vidovca, zlatari (točnije – ispirači zlata) razmilili niz Dravu u potrazi za zlatnim pijeskom skrivenim u šljunku. Išli bi u parovima na smjene koje su trajale tri tjedna, prelazili 40 i više kilometara, a često bi i noćili uz samu Dravu, nakon iscrpljujućih dana prevrtanja šljunka. Vraćali bi se, tek s možda 20 grama zlata zamotanog u rupčić. Svakodnevno su pretovarili do 10 kubnih metara šljunka, a nakon finog postupka ispiranja, mogli bi pronaći do 3 grama zlata čistoće od 23 karata. Vrijednost tog zlata potvrđuje i dozvola za ispiranje koju je carica Marija Terezija dodijelila cehu zlatara iz Donjeg Vidovca davne 1776. godine. Može se reći da je „zlatna groznica“ zahvatila ovaj kraj krajem 19. stoljeća, kada je na ovom području radilo 250 parova ispirača zlata.
Postupno su tijekom 20. stoljeća brane zaustavile prirodnu eroziju riječnih obala, pa time i nastanak novih zlatonosnih nanosa. U kombinaciji s agrarnim reformama i industrijalizacijom, ispiranje zlata na Dravi ustupilo je mjesto isplativijim i jednostavnijim poslovima.
Vrijeme je da nakratko pristajemo i dopustimo da se dojmovi ovih nekoć uzbudljivih putovanja slegnu. No, pozivam vašu znatiželju da nam se pridružite u idućem istraživačkom pohodu, u kojem ćemo uroniti u bogatu ekologiju ovog jedinstvenog otoka između dviju rijeka – jer bez prirodnog otkucaja Drave, nijedna od ovih priča ne bi nikada postojala.
Kristina Pongrac
